Ande – potkrovlje svijeta

Ako za Himalaju kažemo da je krov svijeta, onda za najviši vrh Anda - Aconcagua koja je sa 6962m visine poslije Everesta najviša planina 7 kontinenata, Južne Amerike, zapadne i južne zemljine polutke, sa punim pravom možemo reći da je u najmanju ruku „potkrovlje svijeta“.

Planinar visokogorac i planinski vodič Predrag Lučić – Priša nam je ispričao o pripremama za ekspediciju na koju je išao u veljači 2020. godine, o životu na visini na kojoj lete putnički zrakoplovi, o usponu na skoro 7000m visine te o gorskim vukovima u Andama.

Kao planinarskom vodiču planinarenje mi je stil života i stalno sam u pokretu, imam iskustvo sa visokim planinskim vrhovima, te sam imao ideju o tome što me čeka u Andama - manjak kisika, ekstremni vremenski uvjeti, dehidracija, iscrpljenost, jaki vjetrovi, visinska bolest. Za takve ekspedicije moram biti najbolja verzija sebe, u izvrsnoj psihofizičkoj kondiciji, izdržljiv te savršeno obučen i sposoban baratati opremom dok nosim rukavice.

Pripreme za ovu zahtjevnu ekspediciju za mene su značile intenziviranje treninga snage i izdržljivosti, višednevne uspone po planinama u svim vremenskim uvjetima i spavanjem u šatoru, treninge sa nešto težim ruksakom nego što je uobičajeno, nabavljanje nešto ozbiljnije (i skuplje) opreme potrebne za ovakav uspon, vježbanje korištenja te opreme i njeno testiranje na niskim temperaturama, po noći i na vjetru. To me trebalo dostatno pripremiti na ono što mi nepregledna prostranstva Anda, koja imaju koja imaju neku svoju surovu ljepotu i svoje stroge prirodne zakone, spremaju za dobrodošlicu.

Šest nas se uputilo u Argentinu, gdje smo uživali u lokalnoj hrani, iznajmili dio potrebne visokogorske opreme, ishodili potrebne dozvole za uspon na Aconcaguu, te smo krenuli u životnu avanturu. Po dolasku u Nacionalni park „Parque Provincial Aconcagua“ smo hodali preko 26km kroz krajolik kamene pustinje i preko zaleđenog ledenjačkog potočića, dok nas je odozgo pržilo sunce a vješti Gaúchosi jašući na mulama u oblacima prašine, transportirali su dio naše opreme do baznog kampa. Bitno je bilo da smo adekvatno odjeveni, zaštićeni od sunca i vjetra, i da imamo udobnu obuću te dovoljno hrane i vode.

Lehetetlen Rágalom két salomon x ultra 3 mid gtx gore tex -  indienewsatnoon.com

Po dolasku u bazni kamp „Plaza de Mulas“ (najveći na svijetu van Everesta) sa desecima šatora i grupama planinara iz cijelog svijeta, postali smo svjesni razmjera podviga za koji smo se toliko dugo spremali. Znak gorskog vuka na mom rukavu je privlačio pozornost, tako da sam upoznao puno kolega vodiča i planinara, ljudi sa kojima me veže ta strast prema planinama. Razmjenjuju se informacije, gledaš i učiš od sposobnijih, jačih i iskusnijih od sebe, pomažeš i dijeliš sa slabijima i manje iskusnima. Na takvim mjestima čovjek je čovjeku – čovjek. Osobito drag mi je bio susret sa Miguelom Dourom koji govori malo hrvatskog jezika i koji je vlasnik Guinnessovog rekorda za najvišu umjetničku galeriju na svijetu, od kojeg sam dobio puno korisnih i zanimljivih informacija.

Od trenutka ulaska u park nastojimo prilagoditi tijelo na visine na kojima lete putnički zrakoplovi, radimo niz aklimatizacijskih uspona po zahtjevnom kamenitom pustinjsko-planinskom krajoliku, spuštamo se natrag u bazni kamp na 4.400m u podnožju ledenjaka Horcones Superior, pa opet uspinjemo …. i tako danima. Osim fizičkih izazova, svatko od nas je na svoj način iskusio visinsku bolest; od glavobolja i spavanja na nogama, hiperventiliranja, do dezorijentiranosti i gubitka koordinacije govora i kretanja. Dio svakodnevice na visinama od preko 5000m nam je bilo i topljenje snijega (za piće i kuhanje), manjak kisika, hladnoća, loš i isprekidan san. Nema toplog tuša, kreveta, obilja hrane i napitaka, nema interneta i društvenih mreža … Ima tu različitih situacija, ljudi su iscrpljeni, gladni, umorni, štedi se voda, nema dovoljno kisika, šatori se tresu na jakom vjetru... nisu svi vični tim uvjetima i onda psiha puca. U baznom kampu nestrpljivo smo pratili vremensku prognozu koju čuvari Parka ispisuju na ploči na ulazu, ali prognoza nam nije išla na ruku. Vrijeme nije bilo povoljno za uspon, a u danima koji su uslijedili na vrhu pušu vjetrovi od preko 110km/h. Fokusirani smo na najnužnije, i kao u transu dane provodimo u ritualima ispijanja velikih količina vode kako bi tijelo pripremili na velike napore, u odlascima na toalet (što je u tim uvjetima prava avantura) i pokušajima da dođemo do zraka i kakvog-takvog sna.

Konačno, kad nam je svima nakon 5 dana uspona i spuštanja po manje izloženim vrhovima od 5000m i čekanja u baznom kampu strpljenje već popustilo, a vremenska prognoza postala bolja, krenuli smo u trodnevni završni uspon. On se sastojao od uspona do drugog visinskog kampa na 5.560m, gdje smo prenoćili i na silu nešto pojeli. Pospremili smo šatore, i sa 25kg tereta na leđima krenuli na 6.000m u treći visinski kamp. Moj ruksak je bio pretežak za tu visinu ali nisam želio riskirati da mi fali komad opreme, odjeće, rukavice ... U kampu na 6000m smo beskrajno dugo topili snijeg potreban za završni uspon, kratko odmorili te iduće jutro prije svitanja po jakom vjetru krenuli u završni uspon. Vjetar je bio nemilosrdan, i nisam se usudio u kratkim pauzama skinuti rukavice niti za fotografiranje niti dok sam vadio spasonosnu termosicu sa toplim čajem. Gledao sam Mliječnu Stazu uživajući u vedrini neba te noći, i činilo mi se da mogu odozdo dohvatiti zvijezde, ne razumijevajući ništa više od djeteta ono što će tek uslijediti. Štedio sam dah, i bilo mi je teško napraviti i korak na toj visini. Završni dio uspona od nekih 200 visinskih metara je uistinu zahtjevan za kretanje i vrlo opasan jer je teren pokriven sipkim šljunkom i krupnim kamenjem koje se često obrušava.

Dolazak na vrh svatko od nas je proživio na svoj način. Kada sam nakon skoro 9 sati hodanja „stopu po stopu“ i smrzavanja na jakom vjetru (osjećaj hladnoće -32 ̊C) stupio na vrh, osjećao sam samo poniznost, strahopoštovanje i zahvalnost jer me „kameni stražar“ (naziv ove planine na jeziku Quechua domorodaca) pustio da ga na kratko posjetim. Iako se vrijeme na vrhu popravilo, i bilo znatno toplije i sa malo vjetra, nisam predugo uživao u pogledu i zakrivljenosti zemaljske kugle, jer su me simptomi visinske bolesti, dehidracija i umor ošamutili.

DSC_5370

Pitanje koje si je svatko od nas postavio više puta u 18 dana u Andama je „zašto sve ovo radim?“. Za mene je ovaj uspon trijumf snage volje nad slabostima ljudskog tijela. Kada sam se uputio na drugi kraj svijeta i vratio se natrag nakon ovakvog uspona, to iskustvo mi je na trenutak omogućilo pogled u vlastitu nutrinu i nepovratno me promijenilo.

Dobio sam šansu da hrabro kročim na mjesta gdje rijetki idu, stopinkama koje su napravili velikani i moji uzori kao Vladimir Dado Mesarić, Stane Klemenc, Stipe Božić, i brojni drugi … a mi, nova generacija gorskih vukova, samo slijedimo njihov trag.

 

Autor: Predrag Lučić - PRIŠA